Što je inflacija? Često kad otvoriš vijesti čuješ da inflacija pada i ekonomiste kako govore da se situacija smiruje. Onda sjedneš na kavu, odeš po namirnice ili naručiš ručak i ne primijetiš da je išta postalo jeftinije. Kava koja je prije nekoliko godina stajala 1,50 eura i dalje je 2,50, a ni cijene u trgovini nisu se vratile na stare razine. No pad inflacije ne znači i pad cijena. Znači da cijene u prosjeku rastu sporije.
Europska središnja banka inflaciju definira kao opći rast cijena dobara i usluga. Pritom nije dovoljno da poskupi samo kava, gorivo ili stanarina. Gleda se velika košarica proizvoda i usluga koje kućanstva kupuju, pri čemu ono na što trošimo više ima i veću težinu u izračunu.
Što je inflacija: Ista košarica, više novca
Najlakše je inflaciju objasniti odlaskom u supermarket. Primjerice, prošle godine za svoju uobičajenu košaricu hrane, higijenskih proizvoda i drugih potrepština plaćali smo 100 eura. Ako cijena te iste košarice naraste deset posto, sada nam treba 110 eura. Tvojih 100 eura nije nestalo, ali njime možeš kupiti manje. To je gubitak kupovne moći i jedna od glavnih posljedica visoke inflacije.
A sada dolazi dio koji često stvara zabunu. Ako inflacija sljedeće godine padne s deset na dva posto, košarica se ne vraća na 102 eura. Ako pojednostavljeno pretpostavimo da cijena te košarice raste po toj stopi, novih 110 eura povećava se za još dva posto i dobivamo 112,20 eura. Inflacija je snažno pala, ali cijene nisu. To se naziva dezinflacija, cijene i dalje rastu, samo sporije.
A što je onda deflacija?
Deflacija je suprotna situacija, odnosno širi i trajniji pad opće razine cijena. Nije dovoljno da jedan mjesec pojeftine gorivo, rajčice ili televizori. Pad mora zahvatiti velik dio gospodarstva i trajati određeno vrijeme.
Vratimo se našoj košarici. Ako sa 110 eura padne na 107, zatim na 104 eura, a sličan pad događa se kod velikog broja proizvoda i usluga, govorimo o deflacijskim kretanjima. Na prvu zvuči odlično. Tko ne želi niže cijene? Problem nastaje ako ljudi počnu očekivati da će sutra biti još jeftinije. Kupnju televizora odgodimo za šest mjeseci, kompanije zbog slabije prodaje odgađaju investicije i zapošljavanje, potražnja dodatno pada, a gospodarstvo usporava. Zbog toga cilj Europske središnje banke nije nulta inflacija niti kontinuirani pad cijena, nego inflacija od dva posto u srednjem roku.
Stagflacija: Kad cijene rastu, a gospodarstvo stoji
Postoji i posebno neugodna kombinacija. Zamisli da snažno poraste cijena energije. Transport postaje skuplji, rastu troškovi proizvođačima i trgovinama, a dio tih troškova završava u cijenama hrane i drugih proizvoda. Istodobno gospodarstvo slabo raste, kompanije manje investiraju, zapošljavanje usporava, a nezaposlenost može rasti.
Cijene idu gore dok gospodarstvo stagnira. To je stagflacija – kombinacija visoke ili tvrdokorne inflacije i slabe gospodarske aktivnosti. Najpoznatiji povijesni primjer su 1970-e, kada je snažan rast cijene nafte pogodio razvijena gospodarstva. Naftni šok nije bio jedini problem. Potražnja je bila velika, robe nije bilo dovoljno da je prati pa su cijene rasle, a istodobno je gospodarstvo počelo usporavati.
Stagflacija je posebno težak problem jer se dvije bolesti liječe gotovo suprotnim lijekovima. Suzbijanje inflacije višim kamatnim stopama može dodatno usporiti slabo gospodarstvo, dok snažno poticanje gospodarstva može otežati borbu protiv rasta cijena.
Najpoznatiji primjer kako se iz stagflacije izlazilo dolazi iz SAD-a početkom 1980-ih. Američka središnja banka pod vodstvom Paula Volckera snažno je podigla kamatne stope kako bi zaustavila rast cijena. Posuđivanje je postalo skuplje, ljudi i kompanije manje su trošili i potražnja se ohladila. Cijena je bila visoka: gospodarstvo je prošlo kroz recesiju, a nezaposlenost je porasla. No inflacija, koja je 1980. bila iznad 13 posto, do 1983. spustila se na oko tri posto.
Drugim riječima, nije postojao bezbolan trik kojim su istodobno riješeni visoke cijene i slabo gospodarstvo. Prvo je zaustavljena inflacija, čak i uz cijenu privremenog gospodarskog pada, a tek nakon što se rast cijena smirio stvoreni su uvjeti za oporavak.
Zašto tvoja inflacija nije ista kao moja?
Postoji još jedan razlog zbog kojeg službena stopa inflacije ponekad zvuči potpuno odvojeno od onoga što vidimo na vlastitom računu.
Ne trošimo svi novac jednako. Netko živi s roditeljima, nema automobil i veći dio raspoloživog novca troši na izlaske, odjeću i putovanja. Netko drugi plaća najam, svakodnevno vozi automobil i velik dio plaće troši na hranu, režije i gorivo. Ako upravo stanovanje, energija i hrana snažno poskupljuju, druga osoba osjetit će puno veći udar na vlastiti budžet. ECB zato upozorava da različita kućanstva mogu različito osjećati inflaciju jer ne kupuju iste stvari u istim omjerima.
Tu financijska pismenost prestaje biti ekonomska teorija. Hanfa je u istraživanju među tisuću mladih u Hrvatskoj u dobi od 20 do 35 godina utvrdila prosječnu razinu financijske pismenosti od 61 posto. Upravo je riječ o generaciji pred kojom su prve velike financijske odluke, od prvog ozbiljnog posla i samostalnog života do kredita, ulaganja i kupnje nekretnine.
Profesorica Iva Horvat iz X. gimnazije na Money Tik Talku govorila je o tome koliko se percepcija novca mijenja kada mladi prvi put naprave stvarni osobni budžet.
„Novac se ne zarađuje preko noći, a budžet nije kazna nego sloboda“, rekla je Horvat, dodajući da se učenici često iznenade kada zbroje koliko troše na male svakodnevne stvari. Upravo inflacija pokazuje zašto je to važno. Nije dovoljno znati da na računu imaš jednako eura kao prošle godine. Važno je što tim eurima danas možeš kupiti.
MTT EXPLAINER
Inflacija → cijene općenito rastu.
Dezinflacija → cijene još rastu, ali sporije.
Deflacija → opća razina cijena pada.
Stagflacija → cijene rastu dok gospodarstvo stagnira. Zato vijest da je „inflacija pala“ ne znači da će kava ponovno koštati 1,50 eura. Dobra vijest je nešto drugo: cijene rastu sporije. A za tvoj novčanik pravo pitanje postaje: rastu li tvoji prihodi dovoljno brzo da sustignu cijene koje su u međuvremenu već narasle?
